Sudac je prihvatio da je 13-godišnji dječak "moguće previše nezreo da
bi procijenio što je za njega najbolje." Ipak je, dajući djetetu ovlasti
odlučivanja kad će i hoće li viđati oca, sudac smatrao da "ga se ne može
fizički prisiliti da bude tamo gdje ne želi biti."
Zaista?
Zamislite samo što bi se dogodilo kad bi takav zakon uzeo maha u cijeloj
zemlji.
Ta bi vijest postala viralna među školskom djecom.
"Prespavat ću nekoliko noći kod prijatelja i neću dolaziti kući neko
vrijeme", roditeljima će reći djevojčica koja pohađa 8. razred osnovne
škole.
"Otkaži mi odlazak ortodontu. Mrzim ići k njemu."
"Uzimam slobodnih mjesec dana od škole. Imamo neke testove i ne želim
tamo biti. Ne možeš me prisiljavati da budem tamo gdje ne želim biti."
Bez sumnje je pitanje kad i kako provesti kontakte roditelj-dijete
složeno, ovisno o slučaju, i uključuje razmatranje više čimbenika. No, sasvim
sigurno sudovi ne žele temeljito preispitivanje i brigu za najbolji interes
djeteta zamijeniti pretpostavkom da bi izražene želje školskog djeteta određivale raspored
provođenja vremena s roditeljima.
Obratite pozornost na "izražene" želje. To što djeca kažu da
nešto žele, ne znači da ona to žele, posebice djeca koja se nađu usred
roditeljskog spora te govore ono što misle da roditelj od njih očekuje. Više o
tome pročitajte u mom radu “Payoffs and Pitfalls of Listening to Children,” i u
DVD-u, “Benefits and Hazards of Involving Children in Custody Decisions.”
Također obratite pozornost na moćnu riječ "prisiliti" koja
opisuje ponašanje odrasloga prema djetetu. "Prisiliti" naglašava neravnotežu
moći između roditelja i djeteta. Fokusira se na način provođenja pravila i
ograničenja, a ne na potrebu ograničenja. Kad roditelj tvrdi da otuđeno dijete
ne bi trebalo prisiljavati da viđa drugog roditelja, ta tvrdnja ima lažno
značenje. "Prisiljavanje" zvuči loše.
Pogreška u uvjerenju da ne možemo dijete školske dobi prisiliti da bude
negdje gdje ne želi, postaje očita ako preoblikujemo izjavu suca: "Ne
možemo očekivati da dijete bude negdje gdje ne želi." Ili, "Ne
možemo nametati autoritet definiranjem posljedica za dijete koje ne ispuni naša
očekivanja."
Promislite o tome koliko očekivanja odrasli nameću djeci. Domaća zadaća,
vrijeme izlazaka, odlazak na spavanje. Nošenje kaciga pri vožnji biciklom,
odlazak liječniku i zubaru, obveze u kući, ograničenje boravka pred ekranom,
poštovanje zakona. Odrasli prisiljavaju djecu svakoga dana na puno raznih
načina.
Naravno da roditelji i društvo pri postavljanju i provođenju pravila i
ograničenja uzimaju obzir dob i zrelost djeteta. No kad roditelj tvrdi da nije
u stanju prisiliti dijete školske dobi da ispuni razumna očekivanja, mogli
bismo se zapitati — a i sud bi se mogao zapitati — što bi taj roditelj učinio
kad bi dijete, bez dobrog razloga, odbilo pohađati školu, odbilo potrebno
liječenje, odbilo vezati pojas ili kad bi odbilo poštovati bilo koje drugo
pravilo ili zakon koje društvo nameće djeci.
Društva koja dobro funkcioniraju djeluju po principu poštovanja zakona. Roditelji
koji dobro funkcioniraju prisiljavaju djecu da ispune razumne zahtjeve.
Ne možemo prisiliti dijete da poštuje sudsku odluku?
Razmislite još jednom.
____________________________
Poveznica
na izvornik https://www.facebook.com/richardawarshak/posts/1711057272372350?__tn__=K-R