utorak, 5. ožujka 2019.

MOŽETE LI DIJETE "PRISILITI" DA VIĐA RODITELJA?

Jedan je 13-godišnji dječak odbijao provoditi vrijeme s ocem. Sudac je smatrao da je dječakova majka postavila ljutnju na svojeg bivšeg supruga ispred interesa djece. Sudac je također smatrao da je otac sposobniji pružiti djeci podršku i omogućiti stabilno okruženje. Sudac je ocu dodijelio samostalnu skrb nad dvoje mlađe djece ali ne i nad ovim dječakom.
Sudac je prihvatio da je 13-godišnji dječak "moguće previše nezreo da bi procijenio što je za njega najbolje." Ipak je, dajući djetetu ovlasti odlučivanja kad će i hoće li viđati oca, sudac smatrao da "ga se ne može fizički prisiliti da bude tamo gdje ne želi biti."
Zaista?
Zamislite samo što bi se dogodilo kad bi takav zakon uzeo maha u cijeloj zemlji.
Ta bi vijest postala viralna među školskom djecom.
"Prespavat ću nekoliko noći kod prijatelja i neću dolaziti kući neko vrijeme", roditeljima će reći djevojčica koja pohađa 8. razred osnovne škole.
"Otkaži mi odlazak ortodontu. Mrzim ići k njemu."
"Uzimam slobodnih mjesec dana od škole. Imamo neke testove i ne želim tamo biti. Ne možeš me prisiljavati da budem tamo gdje ne želim biti."
Bez sumnje je pitanje kad i kako provesti kontakte roditelj-dijete složeno, ovisno o slučaju, i uključuje razmatranje više čimbenika. No, sasvim sigurno sudovi ne žele temeljito preispitivanje i brigu za najbolji interes djeteta zamijeniti pretpostavkom da bi izražene želje školskog djeteta određivale raspored provođenja vremena s roditeljima.
Obratite pozornost na "izražene" želje. To što djeca kažu da nešto žele, ne znači da ona to žele, posebice djeca koja se nađu usred roditeljskog spora te govore ono što misle da roditelj od njih očekuje. Više o tome pročitajte u mom radu “Payoffs and Pitfalls of Listening to Children,” i u DVD-u, “Benefits and Hazards of Involving Children in Custody Decisions.”
Također obratite pozornost na moćnu riječ "prisiliti" koja opisuje ponašanje odrasloga prema djetetu. "Prisiliti" naglašava neravnotežu moći između roditelja i djeteta. Fokusira se na način provođenja pravila i ograničenja, a ne na potrebu ograničenja. Kad roditelj tvrdi da otuđeno dijete ne bi trebalo prisiljavati da viđa drugog roditelja, ta tvrdnja ima lažno značenje. "Prisiljavanje" zvuči loše.
Pogreška u uvjerenju da ne možemo dijete školske dobi prisiliti da bude negdje gdje ne želi, postaje očita ako preoblikujemo izjavu suca: "Ne možemo očekivati da dijete bude negdje gdje ne želi." Ili, "Ne možemo nametati autoritet definiranjem posljedica za dijete koje ne ispuni naša očekivanja."
Promislite o tome koliko očekivanja odrasli nameću djeci. Domaća zadaća, vrijeme izlazaka, odlazak na spavanje. Nošenje kaciga pri vožnji biciklom, odlazak liječniku i zubaru, obveze u kući, ograničenje boravka pred ekranom, poštovanje zakona. Odrasli prisiljavaju djecu svakoga dana na puno raznih načina.
Naravno da roditelji i društvo pri postavljanju i provođenju pravila i ograničenja uzimaju obzir dob i zrelost djeteta. No kad roditelj tvrdi da nije u stanju prisiliti dijete školske dobi da ispuni razumna očekivanja, mogli bismo se zapitati — a i sud bi se mogao zapitati — što bi taj roditelj učinio kad bi dijete, bez dobrog razloga, odbilo pohađati školu, odbilo potrebno liječenje, odbilo vezati pojas ili kad bi odbilo poštovati bilo koje drugo pravilo ili zakon koje društvo nameće djeci.
Društva koja dobro funkcioniraju djeluju po principu poštovanja zakona. Roditelji koji dobro funkcioniraju prisiljavaju djecu da ispune razumne zahtjeve.
Ne možemo prisiliti dijete da poštuje sudsku odluku?
Razmislite još jednom.
____________________________
Poveznica na izvornik https://www.facebook.com/richardawarshak/posts/1711057272372350?__tn__=K-R

petak, 27. travnja 2018.

ZAZOR PROTIV SPOZNAJA O OTUĐENJU OD RODITELJA: SKEPSA I PORICANJE PSIHOLOŠKOG ZLOSTAVLJANJA


Ovo je tekst povodom Dana svijesti o otuđenju od roditelja – 25. travnja.
Sin je u pismu majci napisao da ona spada u umobolnicu, da mu ona nije ništa, da nije ništa drugo doli pogreška, da je bolesna, sebična, da on s njom ni s njenom obitelji ne želi imati ništa, da se nada da će umrijeti strašnom, bolnom smrću. Drugim riječima, ovaj se dječak odrekao majke najagresivnijim jezikom zla i mržnje.
Očev je odvjetnik pokušao minimizirati otuđenje tvrdeći da dječak samo svojeg oca voli puno više nego što voli majku.
Odvjetnici iskrivljuju činjenice da bi se gorljivo borili za pozicije svojih klijenata. To i očekujemo.
No, kakvu izliku imaju ostali koji poriču činjenicu da dijete može iracionalno odbaciti dobrog roditelja kojeg je prije voljelo? I koji poriču činjenicu da se djetetovo iracionalno odbacivanje jednog roditelja može povezati s neumornom manipulacijom drugog roditelja s ciljem odvajanja djeteta od roditelja?
Kako itko tko radi u sustavu obiteljskog prava može poricati činjenicu – koju gotovo jednoglasno potvrđuju stručnjaci mentalnog zdravlja i pravosuđa – da jedan roditelj može utjecati na dijete tako da se ono okrene protiv drugog roditelja?
Poticanje djeteta da uđe u savez s jednim roditeljem protiv drugog, i podučavanje djeteta da mrzi drugog roditelja bez pravog razloga, jest okrutno. Kad bi nastavnici to radili sa svojim učenicima, kad bi ocrnjivali djetetove roditelja i sustavno potkopavali djetetovu ljubav i poštovanje za roditelja, takvi bi nastavnici ostali bez posla.
"Krađa duše" je izraz kojim sam u knjizi OTROV RAZVODA opisao ovaj proces – regrutiranje djece kao agenata u uskrati iste te djece i narušavanje djetetova povjerenja u drugog roditelja.
Vodeći stručnjaci o pitanjima razvoda usugrasili su se. Dr Joan Kelly i Dr. Janet Johnston to su jasno napisali: "Bez obzira na to jesu li takvi roditelji svjesni o negativnom utjecaju na dijete, takva ponašanja roditelja kojem se dijete priklonilo (ili onih koji ih podržavaju) jesu emocionalno zlostavljanje djeteta."
Društvo ima različita ponašanja u prepoznavanju i zaštiti djece od zlostavljanja. Poricanje i minimizacija smanjuju svijest i prepoznavanje problema. Takvo je bilo i ponašanje u vezi s fizičkim zlostavljanjem, sa seksualnim i psihološkim zlostavljanjem. Zato nas ne treba čuditi da subkultura roditelja i stručnjaka poriče da se djecu može izmanipulirati tako da bez pravog razloga odbace roditelja – kao ni da idu tako daleko da tvrde da će se većina djece okrenuti protiv roditelja koji ih zlostavlja na bilo koji način.
Kako poricatelji racionaliziraju svoju razvidnu sljepoću? Ovo je pet strategija kojima se služe:
1. Skreću pozornost sa činjenice postojanja otrova razvoda i njegovoga destruktivnog utjecaja, na način da debatiraju o tome je li otuđenje od roditelja zaista sindrom. Tvrdnju potkrepljuju time da službeni priručnik za psihijatrijske dijagnoze (DSM-5) ne uključuje 'otuđenje od roditelja' pa time taj problem ne postoji. U DSM-5 priručniku također nećete naći ni 'sindrom neodgovorne vožnje'. Međutim bi bilo mudro izbjegavati vožnju automobilom kojim upravlja vozač s takvim problemom. Djeci treba zaštita od neodgovornog, otrovnog roditeljstva, bez obzira kako nazivamo ponašanje roditelja. Štoviše, DSM-5 spominje iracionalno otuđenje od roditelja. Taj dijagnostički priručnik navodi "neopravdani osjećaji otuđenja" kao primjer dijagnoze: Problemi odnosa roditelj-dijete.
Roditelju koji izgubi dijete, ili djetetu koje izgubi roditelja, malo je važno označavamo li taj gubitak kao sindrom, poremećaj, stanje ili problem. Ono što jest važno je pati li dijete i pridonosi li ponašanje roditelja toj djetetovoj patnji.
2. Tvrde da je to samo špekulacija, hipoteza, ili teorija da se djeca mogu otuđiti od jednog roditelja kad su izložena negativnom utjecaju drugog roditelja. Kao što sam objasnio u svojem radu "Bringing Sense to Parental Alienation" nema ničeka teorijskog ni spekulativnog u vezi s postojanjem iracionalno otuđene djece. Tu djecu može uočiti svatko tko je voljan gledati.
3. Pripisivanje neutemeljenih i izmišljenih tvrdnji literaturi o otuđenju od roditelja, i onda pobijanje tih izmišljenih tvrdnji – taktika koja je poznata kao "napad na slamnatog"[i] Npr., nedavno objavljena studija tvrdi da "hipoteza o otuđenju" (vidi strategiju poricanja #2) ustraje na tome da je ocrnjivanje roditelja pred djetetom jednostrano a ne uzajamno, i da sva djeca izložena ocrnjivanju roditelja postaju otuđenja od roditelja kojeg se ocrnjuje. Kad je u toj studiji utvrđeno da je skupina studenata koledža koja je pristala sudjelovati u studiji izvijestila da su oba roditelja ocrnjivala jedan drugoga, a djeca nisu odbacila ni jednog roditelja, autori studije su zaključili da "hipoteza o otuđenju" nije dokazana i da ocrnjivanje roditelja nije uzrok djetetova odbacivanja ocrnjivanog roditelja.
Problem s ovim smjerom promišljanja je taj da ni jedan stručnjak nije tvrdio da ocrnjivanje roditelja nužno dovodi do djetetova odbacivanja ocrnjivanog roditelja. Naravno da mnoga djeca čiji roditelji jedan o drugome govore ružno održavaju odnose s oba roditelja. Odbacivanje roditelja je ekstremna, a ne uobičajena posljedica ocrnjivanja. Nadalje, svatko tko je radio s iracionalno otuđenom djecom zna da ta djeca nerado priznaju da je roditelj s kojim su u savezu nanio neko zlo drugom roditelju – zapravo ta djeca nerado priznaju da postoji išta negativno u roditelja kojem su se priklonila.
Znanstvenici koji zaista žele doznati o silama koje djecu dovode do toga da iracionalno odbace roditelja počet će promatranjem otuđene djece. Promatranje djece koja nisu otuđena pokazat će očitu činjenicu da djeca izvještavaju da njihovi roditelji povremeno govore ružno jedan o drugome, bez otuđivanja od bilo kojeg od roditelja.
Ova vrsta "stručnosti" stavlja znanost na loš glas zato što studija zagovara i potvrđuje predrasude protiv postojanja otuđenja od roditelja.
4. Ignoriranje studija koje ne podržavaju njihove omiljene teorije. Npr., promovirajući skepticizam o tome da jedan roditelj može izmanipulirati dijete da zamrzi drugog roditelja, autori gore navedene studije propustili su citirati najveću studiju koju je objavila American Bar Association[ii], koja je eksplicitno pripisala probleme djece ispranoga mozga djece onomu što jedan roditelj čini protiv drugoga. Također su propustili citirati opsežne znanstvene dokaze o različitim mehanizmima kojima se može utjecati na stavove djece, i kojima se mogu širiti negativni stereotipi o drugom roditelju.
Osjećaji i ponašanje djece prema svakom od roditelja pod utjecajem su načina na koji roditelji tretiraju jedan drugog.
Postoji li razumna osoba koja za ozbiljno misli da su djeca imuna na utjecaj roditelja?
Ako postoji, neka to objasni svim dječjim psiholozima i stručnjacima koji proučavaju i pišu o tome kako odgojiti pametnije, zdravije, sretnije i pristojnije dijete.
Ironično je to da je jedan od autora koji se u svojoj studiji koristio 'slamnatim'. u prethodnom radu napadao stručnjake koji selektivno citiraju istraživanja koja potvrđuju njihove predrasude, taktiku koju je nazvao 'branje trešanja' ili 'favoriziranje'.
Tu spada i širenje ili prihvaćanje, bez istraživanja ili kritičke analize, dramatičnih i pretjeranih tvrdnji da su vještak, terapeut, zastupnik djeteta i sudac krivo shvatili djetetovo opravdano odbacivanje roditelja kao neopravdano otuđenje, ili da je sustav obiteljskih sudova zlostavljao dijete time da ga je izdvojio iz toksičnog okruženja otuđenja. Takve se tvrdnje ponavljaju bez razmatranja dokaza koje je sud razmotrio pri donošenju odluke.
Još puno moramo učiti o korijenima otuđenja od roditelja i o tome zašto se neka djeca potpuno predaju kampanji mržnje prema jednom roditelju, dok druga odoljevaju. I zašto se neka djeca još više zbližavaju s roditeljem koji je cilj ocrnjivanja, a odbacuju roditelja koji sipa otrov razvoda, pojava koja se naziva 'povratnom' u videu WELCOME BACK, PLUTO: UNDERSTANDING, PREVENTING, AND OVERCOMING PARENTAL ALIENATION.
Postojanje roditelja koji učinkovito podučavaju svoju djecu da mrze drugog roditelja, i djece koja tu poduku upijaju, nije upitno.
Točno dva tjedna prije Dana svijesti o otuđenju od roditelja 2017., Sudac vrhovnog suda u Velikoj Britaniji, Russell, objavila je svoju presudu u slučaju obiteljskog spora u Liverpoolu. Napisala je, "Manipuliranjem svoje djece (majka) je postigla ono što je oduvijek željela i prekinula je kontakt djece s ocem. To je učinila ili zato što ne može drugačije, ili zato što je svjesno odlučila izbaciti oca djece iz njihova života. Ovoj je djeci, kao rezultat manipulativnih radnji njihove majke, nanesena značajna emocionalna šteta."
Misle li poricatelji i skeptici da je Sudac Russell bila u stanju deluzije?
Kao što je novinarka Kathleen Parker primijetila, "Svatko tko je dovoljno star da može piti kavu zna da ogorčeni roditelji koji se razvode mogu manipulirati djecom i da to i čine. Ne samo žene, već također i muškarci."
Možda se ne želimo suočiti s činjenicom da su djeca za neke roditelje lovina – fizički, seksualno ili emocionalno. Ti roditelji često svoju djecu pomno pripremaju za štetne radnje kojih su upravo ta djeca žrtve. Bez obzira jesu li djeca žrtve seksualnog ili psihološkog zlostavljanja, ne smijemo na to ostati slijepi.
Činjenica da su neka djeca u stanju odolijevati ne potire činjenicu da zlostavljanje postoji. Stručnjaci koji pothranjuju poricanje i skepticizam idu na ruku onima koji ne žele da vidimo što se događa.
Time što poricatelji i skeptici pridonose usporavanju zaštite psihološki zlostavljane djece od nastojanja da ih se otuđi od jednog roditelja, još uvijek, 13 godina nakon što je uveden, trebamo Dan svijesti o otuđenju od roditelja da bi se rasvijetlila patnja djece i roditelja uhvaćenih u taj vrtlog, i da nas podsjeti da nas čeka još puno posla.
______________________________________
Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.facebook.com/richardawarshak/posts/1386507351494012



[i] 'Slamnati' predstavlja izvrnutu tezu, ili izvrnutu izjavu druge strane koju zatim onaj koji se služi 'slamnatim' napada i pobija. Primjenjuje se i kao vrsta ad hominem napada, na način da se žrtvu (osobu) napada mijenjanjem njezinih izjava vađenjem iz konteksta ili iskrivljavanjem njezinih stavova, koje se zatim izobličene ističe i takve pobija kako bi se nanijela šteta osobi koja je iznijela izvornu izjavu. Time se nekoj osobi ili skupini dojeljuju nepostojeće i imaginarne osobine sa svrhom omalovažavanja, iako ništa ne pokazuje da ta osoba ili skupina doista posjeduju te osobine. 
[ii] Američka odvjetnička komora

ponedjeljak, 2. travnja 2018.

110 stručnjaka mentalnog zdravlja iz 15 država podržava izviješće koje preporuča noćenja djece sa svakim od roditelja nakon razdvajanja roditelja


Prošli su dani kad su stručnjaci razvedenim tatama savjetovali da se od obitelji potpuno odvoje i, u najboljem slučaju, ostanu posjetitelji u životima svoje djece. Rastuća svijest da je za djecu najbolje da imaju oba roditelja, bez obzira na to žive li roditelji zajedno ili odvojeno, dovela je do trenda zajedničke / podijeljene roditeljske skrbi. Ipak, neke zatvorene skupine još uvijek vjeruju da je zajedničko / podijeljeno roditeljstvo prikladno za stariju djecu, no neprikladno za zadovoljavanje potreba mlađe djece.
Naše društvo zadržava čudan dvostruki standard kad se radi o potpori stvarnom / podijeljenom roditeljstvu. Naprimjer, želimo da se tate bave s malom djecom¨ – da im mijenjaju pelene, hrane ih, kupaju, stavljaju spavati, tješe po noći, maze ih ujutro. No, kad se roditelji razdvoje, neki ljudi pogrešno misle da je za malu djecu najbolje da svaku noć provode u istom domu, obično s mamom, čak i kad to znači gubitak skrbi koju im pruža tata. Usprkos svim iskoracima u razbijanju rodnih prepreka, mnogi od nas još uvijek misle da je isključivo majka osoba koja skrbi o maloj djeci i da ugrožavamo dobrobit djece ako taj posao povjerimo očevima.
Rezultat toga jest uobičajen raspored skrbi pri kojem mala djeca čiji se roditelji razvode dobiju viđanje svojeg tate dva puta tjedno po dva sata. Užurbano stavljanje i vađenje djeteta iz automobila, vožnja do tatinog doma i natrag na kraju radnog dana ne postavljaju dobre temelje za dobar i siguran odnos s tatom.
Želimo da tate mijenjaju pelene, hrane, kupaju, stavljaju djecu u krevet, tješe po noći i maze ujutro. No kad se roditelji razdvoje, neki ljudi pogrešno misle da je za malu djecu najbolje da provode svaku noć s mamom, čak i kad to znači gubitak očeve skrbi.
Srećom, znanost nudi jasne smjernice u vezi s ovim pitanjima. Proveo sam dvije godine analizirajući relevantnu znanstvenu literaturu i razmatrajući svoje analize skupa s međunarodnom skupinom stručnjaka na području ranog dječjeg razvoja i razvoda roditelja. Rezultati su u Social Science and Parenting Plans for Young Children: A Consensus Report[i], a rad je nedavno objavljen u prestižnom stručnom časopisu American Psychological Association’s  Psychology, Public Policy, and Law[ii]. Izvješće je podržalo 110 vodećih svjetski priznatih znanstvenika i stručnjaka. Podrška tih ljudi odražava val zabrinutosti među stručnjacima da krive informacije o dokazima prikupljenim istraživanjima loše utječu na odluke o roditeljskoj skrbi i na javne politike.
Naš je prvi cilj bio osigurati uravnotežen i točan pregled prihvaćenih istraživanja tijekom posljednjih 45 godina koja su relevantna za roditeljske planove o djeci mlađoj od četiri godine u situaciji razdvajanja roditelja. Naš je drugi cilj bio osigurati empirijski potvrđene smjernice za kreatore politika i za one koji donose odluke o roditeljskoj skrbi.
Nismo našli potvrdu da djeca mlađa od četiri godine (neki kažu mlađa od šest) trebaju provoditi gotovo sve vrijeme živeći samo s jednim roditeljem kad ih drugi roditelj također voli i brižan je. Upozorenja protiv noćenja male djece sa svakim od roditelja nisu u skladu sa spoznajama o razvoju snažnog pozitivnog odnosa roditelj-dijete. Novorođenčad i mala djeca trebaju roditelje koji reagiraju dosljedno i s ljubavlju, i koji su osjetljivi za njihove potrebe. Ona ne trebaju, a većina ih i nema, prisutnost jednog roditelja sve vrijeme tijekom 24 sata.
Mnoge udate majke rade noćne smjene zbog čega tijekom noći nisu sa svojom malom djecom. Jednako kao i ove udate majke, većina majki koje ne žive s očevima svoje djece ne trebaju brinuti kad ostave djecu u skrbi očeva. Da bi se maksimizirale šanse za sigurnu i dugoročnu povezanost s oba roditelja, javne bi politike trebale poticati oboje roditelja da aktivno sudjeluju u dnevnoj i noćnoj skrbi o svojoj maloj djeci. Stručnjaci koji proučavaju dobrobit od dječjeg odnosa s oba roditelja ne nalaze empirijske dokaze u korist uvjerenja da su majke potrebnije niti da igraju važniju ulogu u životima male djece od očeva. Ukratko, nakon razdvajanja, oboje bi roditelja trebalo maksimizirati vrijeme koje provode sa svojom malom djecom, uključujući i noćenja.
Kako se dogodilo da javne politike i smjer sudskih odluka krenu u tako pogrešnom smjeru? Čini se da je to povezano s ostavštinom "mistike majčinstva," idejom da su majke prirodno pogodnije za brigu o maloj djeci. To je u početku podržavao John Bowlby, otac teorije privrženosti. Bowlby je istakao poimanje da djeca, prije svih drugih odnosa, stvaraju trajne afektivne veze samo s jednom osobom, obično majkom i da taj odnos istodobno ima viši status te služi kao obrazac za druge odnose.
Ova je hipoteza u brojnim istraživanjima preispitivana da bi se provjerilo odražava li stvarno iskustvo djece. Istraživanja pokazuju da djeca istodobno razvijaju višestruke odnose. Ona stvaraju odnose s više od jednog skrbnika i ti su odnosi nezavisni u smislu da odnos s mamom nije obrazac za odnos s tatom. Čak je i John Bowlby kasnije u tijeku svoje karijere došao do spoznaje da djeca razvijaju odnose privrženost prema više osoba koje skrbe o njima. Ti se odnosi ne mogu rangirati.
Jasno je da trebamo podržavati odnose s oba roditelja. Time se podvostručuju šanse da će dijete imati najmanje jedan visoko-kvalitetan odnos. Također, mame i tate na različite načine pridonose razvoju svoje djece.
Naravno, zajednička / podijeljena roditeljska skrb nije za sve obitelji. Bez obzira na dob djece, roditelji pri stvaranju najboljeg mogućeg plana roditeljske skrbi trebaju razmotriti brojne faktore. Ono što funkcionira u jednoj obitelji, ne mora biti najbolje za neko drugo dijete u drugoj obitelji. Naše su preporuke primjenjive za većinu obitelji. No, neki su roditelji nemarni, abuzivni ili značajno manjkavih roditeljskih kapaciteta, tako da bi njihova djeca trebala zaštitu od njih čak i u cjelovitim obiteljima. Ta se pak činjenica ne bi trebala koristiti da bi se većinu djece, koju je podizalo dvoje roditelja koji ih vole, lišavalo takve iste skrbi nakon razdvajanja roditelja.
Vrijeme je da razriješimo svoje ambivalentne i kontradiktorne ideje o ulogama očeva i majki u životima njihove djece. Ako cijenimo kad tata čita priču svojem malom djetetu ili kad umiruje svoje uznemireno novorođenče u 3 sata nakon ponoći dok roditelji žive zajedno, zašto bismo prestali podržavati i lišavali djecu ovih izraza očinske ljubavi samo zato što roditelji više ne žive zajedno ili samo zato što je sunce zašlo?
___________________________
poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.childandfamilyblog.com/social-emotional-learning/parents-divorce-regular-overnight-stays-dad-best-young-children/



¨ Djeca od rođenja do četiri godine života
[i] Znanost socijalnog rada i plan roditeljske skrbi za malu djecu: Konsenzualno izviješće
[ii] Američko psihološko udruženje, naziv časopisa je Psihologija, javna politika i pravo

nedjelja, 1. travnja 2018.

Jeste li vi krivi za otuđenje svojeg djeteta? - 7


JESU LI PRITUŽBE VAŠEG DJETETA AUTENTIČNE, ILI SU IZLIKA ZA IZBJEGAVANJE ODNOSA?
© 2017 by Richard A. Warshak, Ph.D.
Nastavak serije pitanja koja treba postaviti u vezi s odgovornošću odbačenog roditelja za otuđenje djeteta od toga roditelja
Posljednja su tri pitanja u ovoj seriji usko povezana.
7. Izgleda li dijete motivirano popraviti odnos, tj. želi li se konstruktivno uključiti u terapiju ili se čini zadovoljnim zbog gubitka roditelja?
8. Pokazuje li dijete autentični interes za promjene ponašanja odbačenog roditelja, kao npr. u slučaju djeteta koje je željelo da ga otac gleda dok igra nogomet umjesto što se bavi svojim mobitelom, ili dijete poručuje da nema te promjene koja bi bila dovoljna za popravljanje odnosa?
9. Vraća li se dijete odnosu ljubavi kad odbačeni roditelj popravi svoje ponašanje na koje se dijete žalilo, ili se intenzitet otuđenja ne mijenja usprkos poboljšanju ponašanja roditelja?
U većini obitelji, kad je ponašanje roditelja uzrok prekida osjećaja zadovoljstva djeteta s tim roditeljem, dijete obično čezne za tim da se šteta popravi i da se vrati odnosu ljubavi i sigurnosti. Prirodno, to se ne događa uvijek, a puno toga ovisi o vrsti i učestalosti neugodnog ponašanja roditelja. No, tamo gdje postoji povijest dobrog odnosa, očekujemo da će djeca koju uznemiri ponašanje roditelja željno prihvatiti povratak normalnog odnosa.
U slučajevima iracionalnog otuđenja djeteta koje napuhava pritužbe na ponašanje roditelja da bi racionaliziralo svoje odbacivanje toga roditelja, imamo djecu koja ne pokazuju autentični interes za rješavanje problema odnosa. Umjesto toga ova djeca jasno poručuju da ništa neće promijeniti njihove osjećaje. Ona su donijela svoje odluke da roditelj koji je o njima skrbio čitav njihov život, koji je teško radio da bi zadovoljio njihove potrebe i želje, i s kojim su doživjela mnoge ugodne trenutke, više nema i nikad neće povratiti nikakvu vrijednost za njih.
Kad se toj djeci ponude prilike za rješavanje sukoba roditelj – dijete, ona te prilike koriste samo za bljuvanje otrova, ponavljanje litanija pritužbi i potvrde svoje želje da se potpuno odreknu toga roditelja. Kad roditelj promijeni svoje ponašanje u smjeru koji dijete traži, ono ostaje hladno. Kao u whack-a-mole arcade igri, nove pritužbe iskaču samo da bi se opravdalo odbacivanje roditelja, ili dijete izjavljuje da se roditelj nije dovoljno promijenio, ili da je prekasno da se nešto promijeni.
Iracionalno otuđena djeca odlučna su u tome da odbačenog roditelja vide u negativnom svjetlu i ne pokazuju žaljenje zbog gubitka roditelja. Otuđena djeca to nerijetko i kažu, ponekad koristeći zapanjujuće okrutne izraze. Neka djeca žele smrt tome roditelju. Neka prijete ubojstvom toga roditelja.
Djeca u koje je averzija prema roditelju autentično povezana s ponašanjem toga roditelja objeručke prihvaćaju pozitivne promjene. Ako su se zaista osjećala zanemareno ili nevoljeno, ona uživaju u pažnji i brizi roditelja. Ako su bila u strahu od roditeljeve grubosti, ona pokazuju olakšanje zato što je roditelj usvojio upravljanje vještinama pozitivnog ponašanja.
U radu dostupnom na poveznici pri dnu ovoga teksta[i], raspravljam o nesretnim posljedicama u slučajevima kad vještaci i terapeuti propuste adekvatno razmotriti navedenih devet pitanja.
SAŽETAK: Devet pitanja koja treba postaviti kad se radi se o odgovornosti odbačenog roditelja za otuđenje djeteta.
1. Jesu li pretpostavljene pogreške roditelja izronile netom prije djetetova otuđenja, kao npr. u slučaju površinske ozljede glave, i jesu li agresivne osobine i ponašanja toga roditelja u prošlosti postojali paralelno s toplim odnosima roditelj-dijete?
2. Bi li slabosti odbačenog roditelja dovele do odbacivanja toga roditelja u normalnim okolnostima bez obzira na stavove i ponašanja roditelja kojem se dijete priklonilo?
3. Je li roditelj kojem se dijete priklonilo sudjelovao u fokusiranju djetetove pažnje na propuste i pogreške odbačenog roditelja preuveličavanjem značenja tih pogrešaka, ili podržavajući bezosjećajne stavove djeteta prema tome roditelju?
4. Postoji li vjerojatnost da bi djeca, imajući na umu ponašanje roditelja kojem su se priklonila, bila otuđena i da nema pretpostavljenih pogrešaka odbačenog roditelja?
5. Održava li odbačeni roditelj normalne odnose s braćom i sestrama otuđenog djeteta usprkos značajki svoje ličnosti i ponašanja koji su navodni uzrok otuđenja djeteta?
6. Je li neugodno ponašanje (poput nekontroliranih verbalnih ispada) odbačenog roditelja, neprilagođena reakcija na odbacivanje djeteta. ili je ono vjerojatan uzrok djetetova odbacivanja toga roditelja?
7: Izgleda li dijete motivirano popraviti odnos, tj. želi li se konstruktivno uključiti u terapiju ili se čini zadovoljnim zbog gubitka roditelja?
8. Pokazuje li dijete autentični interes za promjene ponašanja odbačenog roditelja, kao npr. u slučaju djeteta koje je željelo da ga otac gleda dok igra nogomet umjesto što se bavi svojim mobitelom, ili dijete poručuje da nema te promjene koja bi bila dovoljna za popravljanje odnosa?
9. Vraća li se dijete odnosu ljubavi kad odbačeni roditelj popravi svoje ponašanje na koje se dijete žalilo, ili se intenzitet otuđenja ne mijenja usprkos poboljšanju ponašanja roditelja?
________________________
poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.facebook.com/richardawarshak/posts/1369052089906205



[i] http://www.warshak.com/e-libe/downloads/ten-parental-alienation-fallacies-that-compromise-decisions-in-court-and-in-therapy-cr66-e-3/

Jeste li vi krivi za otuđenje svojeg djeteta? - 6


IZGLED MOŽE ZAVARATI
© 2017 by Richard A. Warshak, Ph.D.
Nastavak serije pitanja koja treba postaviti u vezi s odgovornošću odbačenog roditelja za otuđenje djeteta od toga roditelja
6. Je li neugodno ponašanje (poput nekontroliranih verbalnih ispada) odbačenog roditelja, neprilagođena reakcija na odbacivanje djeteta. ili je ono vjerojatan uzrok djetetova odbacivanja toga roditelja?
Od dvoje djece koja su se identificirala s psihološki abuzivnim ocem tražilo se da provedu vikend s majkom. Kad je nisu ignorirala, djeca su se prema majci odnosila sa sadističkim prijezirom. Polila su je crijevom za polijevanje dok je pokušavala izaći iz automobila. Razbila su njezinu zbirku parfema u kojoj je bila i njoj vrijedna bočica koju je naslijedila od svoje bake. Izrezala su joj odjeću.
Kad su je počela psovati i izvikivati rečenice koje su naučila od svog oca – da je patetična izlika za majku, da ih zapravo ne voli, da je kriva za sve loše u njihovu životu, da nije prava majka već samo 'neka kuja koja ih je rodila', to je bila posljednja kap. Ova žena inače blage naravi došla je do točke pucanja. Dok je jela komad kolača, djeca su joj predbacila da je sebična i da njih nije ponudila komadom kolača. Izgubila se. Bacila je kolač na kćer i rekla "Želiš ga? Evo, možeš si ga nabiti u g…!"
Jasno, ovo nije bilo ono čime se majka ponosila. Ali bilo kojem objektivnom promatraču, njezina je reakcija sasvim razumljiva. Nažalost, ovo je upravo ono što su se djeca i njihov otac nadali da će se dogoditi. Ona su brzo ocu poslala sms u kojem su tvrdila da ih majka zlostavlja. Otac im je odgovorio da izađu iz kuće i da će ih pokupiti na uglu. Od toga su trenutka i djeca i njihov otac svima koji su htjeli slušati govorili da je njihova majka luda i abuzivna i recitirali su incident bacanja kolača kao primjer nečega za što su tvrdili da je tipično ponašanje njihove majke.
Majčino je ponašanje sudu otežalo razumijevanje uzroka otuđenja djece i procjenu relativnih doprinosa oca i majke prekidu odnosa majka – djeca. Ljudi poput vještaka o roditeljskoj skrbi, kojima je zadatak razumijevanje korijena djetetova odbacivanja roditelja ne smiju brzati sa zaključcima da je roditeljska reakcija na negativno ponašanje djeteta uzrok toga negativnog ponašanja.
U slučaju ove majke, obiteljski je terapeut krivo pretpostavio da je majčino ponašanje centralni čimbenik u otuđivanju djece od nje. Umjesto da s djecom radi na ispravljanju iskrivljene percepcije majke koju su preuzeli od svojeg oca, terapeut je pokušao postići da majka prihvati odgovornost za dječje odbacivanje nje same. Tretman je samo produbio jaz između majke i njezine djece.
Da se terapeut potrudio razumjeti razinu do koje je toksični otac izmanipulirao djecu da bi ona zlostavljala majku, i da je utvrdio povijest odnosa majka – djeca i ponašanje djece koje je dovelo do majčina ispada, moguće bi taj terapeut bio učinkovitiji u podršci majci i u pomoći djeci da prevaziđu svoju neracionalnu averziju prema majci. Umjesto toga, ovaj je terapeut radio u korist psihološki abuzivnog oca.
SAŽETAK: Pitanja koja treba postaviti kad se radi se o odgovornosti odbačenog roditelja za otuđenje djeteta.
1. Jesu li pretpostavljene pogreške roditelja izronile netom prije djetetova otuđenja, kao npr. u slučaju površinske ozljede glave, i jesu li agresivne osobine i ponašanja toga roditelja u prošlosti postojali paralelno s toplim odnosima roditelj-dijete?
2. Bi li slabosti odbačenog roditelja dovele do odbacivanja toga roditelja u normalnim okolnostima bez obzira na stavove i ponašanja roditelja kojem se dijete priklonilo?
3. Je li roditelj kojem se dijete priklonilo sudjelovao u fokusiranju djetetove pažnje na propuste i pogreške odbačenog roditelja preuveličavanjem značenja tih pogrešaka, ili podržavajući bezosjećajne stavove djeteta prema tome roditelju?
4. Postoji li vjerojatnost da bi djeca, imajući na umu ponašanje roditelja kojem su se priklonila, bila otuđena i da nema pretpostavljenih pogrešaka odbačenog roditelja?
5. Održava li odbačeni roditelj normalne odnose s braćom i sestrama otuđenog djeteta usprkos značajki svoje ličnosti i ponašanja koji su navodni uzrok otuđenja djeteta?
6. Je li neugodno ponašanje (poput nekontroliranih verbalnih ispada) odbačenog roditelja, neprilagođena reakcija na odbacivanje djeteta. ili je ono vjerojatan uzrok djetetova odbacivanja toga roditelja?

SLIJEDI: Pitanje 7: Izgleda li dijete motivirano popraviti odnos, tj. želi li se konstruktivno uključiti u terapiju ili se čini zadovoljnim zbog gubitka roditelja?
________________________
poveznica na izvornik: https://www.facebook.com/richardawarshak/posts/1355748624569885

Jeste li vi krivi za otuđenje svojeg djeteta? - 5

AKO SAM TOLIKO LOŠ/A, ZAŠTO ME MOJE DRUGO DIJETE VOLI?
© 2017 by Richard A. Warshak, Ph.D.
Nastavak serije pitanja koja treba postaviti u vezi s odgovornošću odbačenog roditelja za otuđenje djeteta od toga roditelja
5: Održava li odbačeni roditelj normalne odnose s braćom i sestrama otuđenog djeteta usprkos značajki svoje ličnosti i ponašanja koji su navodni uzrok otuđenja djeteta?
Ako je osobnost ili ponašanje odbačenog roditelja odgovorno za djetetovo ponašanje, očekivali biste da bi takav roditelj odbio svu djecu o kojoj skrbi. Ako jedno ili više braće i sestara ili pokćerki/posinaka ima normalan odnos s odbačenim roditeljem, vjerojatno odbacivanje toga roditelja nije opravdano i posljedica je drugih uzroka. U takvim slučajevima bi otuđenje bilo pogrešno pripisivati pogreškama odbačenog roditelja.
Obrnuto ne stoji. Činjenica da sva braća i sestre odbacuju roditelja ne znači da roditelj zaslužuje biti odbačen. Često, no ne i uvijek, braća i sestre su pod istim toksičnim utjecajem koji ih okreće protiv roditelja, dok oni još međusobno pojačavaju negativne stavove i ponašanja.
U nekim se obiteljima dijete koje se odbija pridružiti roditelju i braći/sestrama u ocrnjivanju drugog roditelja suočava s velikim pritiskom i zlostavljanjem. Tom se djetetu nameće osjećaj da je nedostojno zato što ne odbacuje drugog roditelja. Smatra ga se izdajnikom, budalom koju je obmanuo drugi roditelj za kojega se očekuje da ga dijete treba odbaciti. U nekim slučajevima dijete podlegne pritisku i pritom se osjeća strahovito krivo zato što nije bilo lojalno roditelju kojeg je odbacilo. U drugim se slučajevima dijete dobro drži, osjeća se kao crna ovca u obitelji, i u konačnici moguće zatraži živjeti s roditeljem kojeg njegova braća i sestre odbacuju.
Činjenica da neka djeca uživaju u pozitivnom odnosu s roditeljem kojega braća i sestre odbacuju ne znači nužno da su reakcije braće i sestara iracionalne. Moguće je da se roditelj prema braći i sestrama ponaša toliko različito, da ga jedno dijete doživljava normalnim i pozitivnim, dok ga drugo doživljava abnormalnim i izrazito negativnim. Tomu može biti više uzroka.
Npr., neki roditelji imaju svoje favorite i ne uspijevaju pred djecom prikriti svoje sklonosti. Dijete je doživjelo da ga majka tretira isključivo neprijateljski i da ga je sklona kažnjavati, dok brata obilno hvali i svijetu ga predstavlja kao bolje dijete. To je dijete radije provodilo vrijeme u domu oca gdje se braću i sestre ravnopravno tretiralo.
U nekim slučajevima djeca osjećaju da je roditeljima teško zadovoljavati njihove posebne potrebe. Djevojčica s cerebralnom paralizom tražila je da se odseli od oca koji nije skrivao prijezir prema njezinom invaliditetu. Taj je otac ostalu braću i sestre tretirao normalno te nije bilo razloga da ga oni odbace. Ipak, kako je okrutnost oca prema njihovoj sestri postajala sve očitija, i oni su razvili negativan stav prema ocu.
Ovi primjeri djece čije je odbacivanje roditelja opravdano ponašanjem toga roditelja, ali čija su braća i sestre u stanju održati bolje odnose s tim istim roditeljem, pokazuju da je važno ne brzati sa zaključcima o korijenima otuđenja djeteta od roditelja.
Postojanje braće i sestara ili pokćerki i posinaka koji uživaju zdrav odnos s roditeljem kojega drugo dijete odbacuje MOŽE ukazivati na to da djetetovo otuđenje nije opravdano ličnošću ili ponašanjem toga roditelja. Diskrepanca između stavova djece mora se temeljem povijesti odnosa roditelj – dijete istražiti i razumjeti prije donošenja zaključaka o tome je li djetetovo odbacivanje roditelja opravdano ili nije opravdano. Takva diskrepanca nije apsolutni pokazatelj da odbačeni roditelj nije odogovoran za sukob roditelj – dijete. Ali ona svakako znači da vještak, terapeut ili sud trebaju nastojati razumjeti zašto neka djeca vole i osjećaju se ugodno sa istim onim roditeljem kojeg druga djeca u obitelji smatraju nevrijednim i izbjegavaju ga.
Na koncu, ako je roditelj tako loš, zašto ga ostala djeca ne odbacuju. Moguće da ponašanje ili osobnost odbačenog roditelja nisu razlog za otuđenje djeteta.
SAŽETAK: Pitanja koja treba postaviti kad se radi se o odgovornosti odbačenog roditelja za otuđenje djeteta.
1. Jesu li pretpostavljene pogreške roditelja izronile netom prije djetetova otuđenja, kao npr. u slučaju površinske ozljede glave, i jesu li agresivne osobine i ponašanja toga roditelja u prošlosti postojali paralelno s toplim odnosima roditelj-dijete?
2. Bi li slabosti odbačenog roditelja dovele do odbacivanja toga roditelja u normalnim okolnostima bez obzira na stavove i ponašanja roditelja kojem se dijete priklonilo?
3. Je li roditelj kojem se dijete priklonilo sudjelovao u fokusiranju djetetove pažnje na propuste i pogreške odbačenog roditelja preuveličavanjem značenja tih pogrešaka, ili podržavajući bezosjećajne stavove djeteta prema tome roditelju?
4. Postoji li vjerojatnost da bi djeca, imajući na umu ponašanje roditelja kojem su se priklonila, bila otuđena i da nema pretpostavljenih pogrešaka odbačenog roditelja?
5: Održava li odbačeni roditelj normalne odnose s braćom i sestrama otuđenog djeteta usprkos značajki svoje ličnosti i ponašanja koji su navodni uzrok otuđenja djeteta?

SLIJEDI: Pitanje 6: Je li neugodno ponašanje (poput nekontroliranih verbalnih ispada) odbačenog roditelja, neprilagođena reakcija na odbacivanje djeteta. ili je ono vjerojatan uzrok djetetova odbacivanja toga roditelja?
__________________
poveznica na izvornik: https://www.facebook.com/richardawarshak/posts/1306782489466499

Jeste li vi krivi za otuđenje svojeg djeteta? - 4


KAD JE PRITISAK DA ODBACI RODITELJA PREVIŠE JAK DA BI MU SE DIJETE MOGLO ODHRVATI
© 2017 by Richard A. Warshak, Ph.D.
Nastavak serije pitanja koja treba postaviti u vezi s odgovornošću odbačenog roditelja za otuđenje djeteta od toga roditelja
4. Postoji li vjerojatnost da bi djeca, imajući na umu ponašanje roditelja kojem su se priklonila, bila otuđena i slučaju da nema pretpostavljenih pogrešaka odbačenog roditelja?
U nekim je slučajevima pritisak na djecu da odbace jednog roditelja tako jak, a okolnosti tomu tako pogoduju, da bismo trebali očekivati da većina djece podlegne pritisku. Npr, neki roditelji svojoj djeci poručuju da neće tolerati nikakav interes djeteta za provođenjem vremena s drugim roditeljem. Slušao sam snimke majke koja govori kćeri da se, ako želi provoditi vrijeme sa svojim ocem od koga nema ništa dobroga, ne treba vraćati kući. Vidio sam i djecu koju su tate napustili nakon što su ona popravila odnos sa svojom majkom.
Neki roditeljid zastrašuju djecu da bi ona odbacila drugog roditelja. Neki se razbjesne i napadaju djecu ako se ona opiru stavu da je drugi roditelj nevrijedan njihove ljubavi i poštovanja. A neki su roditelji u tolikoj depresiji radi razdvajanja od djece, da djeca imaju osjećaj da moraju pokazivati svoju lojalnost na način da izbjegavaju drugog roditelja. Ta djeca preuzimaju odgovornost za sreću jednog roditelja na način da uđu u savez s tim roditeljem, a protiv drugog roditelja te zahtijevaju da budu u samostalnoj skrbi roditelja kojem su se priklonila.
Kad odbačeni roditelj ne pristaje odustati od redovitog kontakta (uključujući i noćenja) s djetetom, roditelj kojem se dijete priklonilo i dijete izmišljaju razloge za odbacivanje i ukazuju na navodno ponašanje ili crte ličnosti koje odbačenog roditelja čine nepodobnim za odnos s djetetom. No, objektivnom je promatraču jasno da je dijete vrlo osjetljivo na manipulacije roditelja kojem se priklonilo i da nastoji racionalizirati situaciju ukazujući na pogreške odbačenog roditelja.
Ako se roditelj s kojim je dijete u savezu ponaša na način na koji bi većina djece postala otuđena čak i od najboljih roditelja, pogrešno je pretpostavljati da oboje roditelja podjednako pridonosi otuđenju djeteta od jednog roditelja.

SAŽETAK: Pitanja koja treba postaviti kad se radi se o odgovornosti odbačenog roditelja za otuđenje djeteta.
1. Jesu li pretpostavljene pogreške roditelja izronile netom prije djetetova otuđenja, kao npr. u slučaju površinske ozljede glave, i jesu li agresivne osobine i ponašanja toga roditelja u prošlosti postojali paralelno s toplim odnosima roditelj-dijete?
2. Bi li slabosti odbačenog roditelja dovele do odbacivanja toga roditelja u normalnim okolnostima bez obzira na stavove i ponašanja roditelja kojem se dijete priklonilo?
3. Je li roditelj kojem se dijete priklonilo sudjelovao u fokusiranju djetetove pažnje na propuste i pogreške odbačenog roditelja preuveličavanjem značenja tih pogrešaka, ili podržavajući bezosjećajne stavove djeteta prema tome roditelju?
4. Postoji li vjerojatnost da bi djeca, imajući na umu ponašanje roditelja kojem su se priklonila, bila otuđena i da nema pretpostavljenih pogrešaka odbačenog roditelja?
SLIJEDI: Pitanje 5: Održava li odbačeni roditelj normalne odnose s braćom i sestrama otuđenog djeteta usprkos značajki svoje ličnosti i ponašanja koji su navodni uzrok otuđenja djeteta?
____________________
poveznica na izvornik: https://www.facebook.com/richardawarshak/videos/1294230864054995/

Jeste li vi krivi za otuđenje svojeg djeteta? - 3


© 2017 by Richard A. Warshak, Ph.D.
Nastavak serije pitanja koja treba postaviti u vezi s odgovornošću odbačenog roditelja za otuđenje djeteta od toga roditelja
3. Je li roditelj kojem se dijete priklonilo sudjelovao u fokusiranju djetetove pažnje na propuste i pogreške odbačenog roditelja preuveličavanjem značenja tih pogrešaka, ili podržavajući bezosjećajne stavove djeteta prema tome roditelju?
Jedan od apsurdnijih argumenata ljudi koji negiraju stvarnost otuđenja od roditelja jest tvrdnja da su djetetovi stavovi o roditeljima imuni na manipulaciju. Ljudi koji potežu ovaj argument vjeruju da su strahovi i mržnja otuđenog djeteta uvijek objektivan i racionalni odgovor upućen odbačenom roditelju, potpuno neovisan i neobojen bilo kakvim vanjskim utjecajima. Kao što ističem u "Otrovu razvoda," kad bi ovo bila istina, otuđena bi djeca bila jedina skupina ljudskih jedinki koja je imuna na vanjske utjecaje i pritiske. Kad bi djeca bila izvan utjecaja svojih roditelja, ne bi nam bile potrebne knjige o tome kako odgojiti bolju, uspješniju djecu.
Kad zanemarimo poricanje postojanja otuđenja od roditelja, vidimo važnost postavljanja pitanja o tome je li roditelj kojem se dijete priklonilo sudjelovao u stvaranju djetetove mržnje ili prijezira prema drugom roditelju. Ako je sve što dijete čuje o tome roditelju negativno (npr., mama je razbila obitelj, tata se brine samo o sebi), djetetu može biti teško zadržati pozitivnu sliku o roditelju kojeg se ocrnjuje. Nema savršenog roditelja. Roditelj može djetetu pomoći zadržati pozitivan stav prema drugom roditelju usprkos njegovih pogrešaka, ili može preuveličati značenje tih pogrešaka i podučiti dijete da one opravdavaju odbacivanje drugog roditelja.
Nastojeći razumjeti korijene djetetova odbacivanja jednog roditelja, trebamo razmotriti je li dijete bilo izloženo serijama negativnih komentara o tome roditelja koje su mogle dovesti do iskrivljenog viđenja toga roditelja. Ako bi o političkim kandidatima dobivali samo negativne komentare (od njihovih protivnika), veća je vjerojatnost da bismo o tim kandidatima mislili loše, i da bismo previdjeli njihove dobre osobine. Isto se događa i ako djeca o drugom roditelju čuju samo kritike. Ako pak roditelj kojemu se dijete priklonilo nije sudjelovao u kampanji ocrnjivanja, trebamo razmotriti do koje je mjere djetetovo odbacivanje drugog roditelja nastalo temeljem njegova ponašanja.[i]

SAŽETAK: Pitanja koja treba postaviti kad se radi se o odgovornosti odbačenog roditelja za otuđenje djeteta.
1. Jesu li pretpostavljene pogreške roditelja izronile netom prije djetetova otuđenja, kao npr. u slučaju površinske ozljede glave, i jesu li agresivne osobine i ponašanja toga roditelja u prošlosti postojali paralelno s toplim odnosima roditelj-dijete?
2. Bi li slabosti odbačenog roditelja dovele do odbacivanja toga roditelja u normalnim okolnostima bez obzira na stavove i ponašanja roditelja kojem se dijete priklonilo?
3. Je li roditelj kojem se dijete priklonilo sudjelovao u fokusiranju djetetove pažnje na propuste i pogreške odbačenog roditelja preuveličavanjem značenja tih pogrešaka, ili podržavajući bezosjećajne stavove djeteta prema tome roditelju?
SLIJEDI: Pitanje 4: Postoji li vjerojatnost da bi djeca, imajući na umu ponašanje roditelja kojem su se priklonila, bila otuđena i u slučaju da nema pretpostavljenih pogrešaka odbačenog roditelja?
_____________________
poveznica na izvornik: https://www.facebook.com/richardawarshak/posts/1263904177087664



[i] Ovo je gotovo nemoguće utvrditi, zato što takvo što rijetko tko rado priznaje. No u rječniku djeteta čuju se cijele rečenice roditelja kojem se dijete priklonilo, a koje taj roditelj koristi kad kritizira drugog roditelja. Naravno, nakon nekog vremena, kad 'odradi posao do kraja' taj se roditelj potpuno sakrije iza djeteta i ponavlja djetetove otprije naučene rečenice.

Jeste li vi krivi za otuđenje svojeg djeteta? - 2


© 2017 by Richard A. Warshak, Ph.D.
Nastavak serije pitanja koja treba postaviti kad se radi o odgovornosti odbačenog roditelja za otuđenje djeteta od toga roditelja.
2. Bi li slabosti odbačenog roditelja dovele do odbacivanja u normalnim okolnostima bez obzira na stavove i ponašanja roditelja kojem se dijete priklonilo?
"Otrov razvoda" raspravlja o značajkama za koje se većina stručnjaka slaže da se obično nalaze u djece koja iracionalno odbacuju jednog roditelja: "Pitajte tu djecu zašto mrze svoje roditelje i većina navodi uobičajene nevažne pritužbe koje ne mogu biti razlog za ekstremnu promjenu u njihovim osjećajima " [Stranice 35–36 najnovijeg izdanja]
Većina se djece u normalnim okolnostima povremeno žali na svoje roditelje. Te uobičajene pritužbe ne dovode do promjene odnosa s roditeljima i ne dovode to doga da se djeca požele odreći roditelja.
Kad otuđena dijete opisuje zašto je odlučila izbjegavati jednog roditelja, čak i ako je razlog koji navodi istinit, čak i ako je roditelj nešto krivo učinio upravo na način na koji to dijete navodi, moramo se zapitati je li taj razlog dovoljan za gubitak odnosa roditelj-dijete. Centri za socijalnu skrb ne izuzimaju iz obitelji dijete ako je otac propustio biti na svim natjecanjima na kojima je dijete sudjelovalo, niti ako je majka od djece zahtijevala da ostave računalo i poigraju se vani.
U nekim slučajevima pritužbe djece graniče s apsurdom. Ima slučajeva gdje su se djeca požalila da su bila "prisiljena" ići na krstarenje ili doživjeti neko poebno ljetovanje, kakvo bi milijuni djece voljelo iskusiti.
Čak i kad je djetetova kritika ponašanja ili osobnosti roditelja na mjestu, moramo se upitati bi li se normalno očekivalo da takvo ponašanje ili osobnost roditelja prouzroče otuđenje do razine koju dijete pokazuje. Npr., neki roditelji insistiraju da djeca postignu što bolji školski uspjeh. Normalno, to nema za posljedicu potpuno odbacivanje i ocrnjivanje toga roditelja.
Prvo je pitanje: Jesu li pogreške roditelja u prošlosti postojale istodobno s toplim odnosom roditelj – dijete? Ovo je pitanje relevantno [vidi prethodni post]

SAŽETAK: Pitanja koja treba postaviti kad se radi se o odgovornosti odbačenog roditelja za otuđenje djeteta.
1. Jesu li pretpostavljene pogreške roditelja izronile netom prije djetetova otuđenja, kao npr. u slučaju površinske ozljede glave, i jesu li agresivne osobine i ponašanja toga roditelja u prošlosti postojali paralelno s toplim odnosima roditelj-dijete?
2. Bi li slabosti odbačenog roditelja dovele do odbacivanja toga roditelja u normalnim okolnostima bez obzira na stavove i ponašanja roditelja kojem se dijete priklonilo?
SLIJEDI: Pitanje 3: Je li roditelj kojem se dijete priklonilo sudjelovao u fokusiranju djetetove pažnje na propuste i pogreške odbačenog roditelja preuveličavanjem značenja tih pogrešaka, ili podržavajući bezosjećajne stavove djeteta prema tome roditelju?
______________________________
poveznica na izvornik: https://www.facebook.com/richardawarshak/posts/1259451494199599