MOŽETE LI DIJETE "PRISILITI" DA VIĐA RODITELJA?

Jedan je 13-godišnji dječak odbijao provoditi vrijeme s ocem. Sudac je smatrao da je dječakova majka postavila ljutnju na svojeg bivšeg supruga ispred interesa djece. Sudac je također smatrao da je otac sposobniji pružiti djeci podršku i omogućiti stabilno okruženje. Sudac je ocu dodijelio samostalnu skrb nad dvoje mlađe djece ali ne i nad ovim dječakom.

Sudac je prihvatio da je 13-godišnji dječak "moguće previše nezreo da bi procijenio što je za njega najbolje." Ipak je, dajući djetetu ovlasti odlučivanja kad će i hoće li viđati oca, sudac smatrao da "ga se ne može fizički prisiliti da bude tamo gdje ne želi biti."

Zaista?

Zamislite samo što bi se dogodilo kad bi takav zakon uzeo maha u cijeloj zemlji.

Ta bi vijest postala viralna među školskom djecom.

"Prespavat ću nekoliko noći kod prijatelja i neću dolaziti kući neko vrijeme", roditeljima će reći djevojčica koja pohađa 8. razred osnovne škole.

"Otkaži mi odlazak ortodontu. Mrzim ići k njemu."

"Uzimam slobodnih mjesec dana od škole. Imamo neke testove i ne želim tamo biti. Ne možeš me prisiljavati da budem tamo gdje ne želim biti."

Bez sumnje je pitanje kad i kako provesti kontakte roditelj-dijete složeno, ovisno o slučaju, i uključuje razmatranje više čimbenika. No, sasvim sigurno sudovi ne žele temeljito preispitivanje i brigu za najbolji interes djeteta zamijeniti pretpostavkom da bi izražene želje školskog djeteta određivale raspored provođenja vremena s roditeljima.

Obratite pozornost na "izražene" želje. To što djeca kažu da nešto žele, ne znači da ona to žele, posebice djeca koja se nađu usred roditeljskog spora te govore ono što misle da roditelj od njih očekuje. Više o tome pročitajte u mom radu “Payoffs and Pitfalls of Listening to Children,” i u DVD-u, “Benefits and Hazards of Involving Children in Custody Decisions.”

Također obratite pozornost na moćnu riječ "prisiliti" koja opisuje ponašanje odrasloga prema djetetu. "Prisiliti" naglašava neravnotežu moći između roditelja i djeteta. Fokusira se na način provođenja pravila i ograničenja, a ne na potrebu ograničenja. Kad roditelj tvrdi da otuđeno dijete ne bi trebalo prisiljavati da viđa drugog roditelja, ta tvrdnja ima lažno značenje. "Prisiljavanje" zvuči loše.

Pogreška u uvjerenju da ne možemo dijete školske dobi prisiliti da bude negdje gdje ne želi, postaje očita ako preoblikujemo izjavu suca: "Ne možemo očekivati da dijete bude negdje gdje ne želi." Ili, "Ne možemo nametati autoritet definiranjem posljedica za dijete koje ne ispuni naša očekivanja."

Promislite o tome koliko očekivanja odrasli nameću djeci. Domaća zadaća, vrijeme izlazaka, odlazak na spavanje. Nošenje kaciga pri vožnji biciklom, odlazak liječniku i zubaru, obveze u kući, ograničenje boravka pred ekranom, poštovanje zakona. Odrasli prisiljavaju djecu svakoga dana na puno raznih načina.

Naravno da roditelji i društvo pri postavljanju i provođenju pravila i ograničenja uzimaju obzir dob i zrelost djeteta. No kad roditelj tvrdi da nije u stanju prisiliti dijete školske dobi da ispuni razumna očekivanja, mogli bismo se zapitati — a i sud bi se mogao zapitati — što bi taj roditelj učinio kad bi dijete, bez dobrog razloga, odbilo pohađati školu, odbilo potrebno liječenje, odbilo vezati pojas ili kad bi odbilo poštovati bilo koje drugo pravilo ili zakon koje društvo nameće djeci.

Društva koja dobro funkcioniraju djeluju po principu poštovanja zakona. Roditelji koji dobro funkcioniraju prisiljavaju djecu da ispune razumne zahtjeve.

Ne možemo prisiliti dijete da poštuje sudsku odluku?

Razmislite još jednom.

____________________________

Poveznica na izvornik https://www.facebook.com/richardawarshak/posts/1711057272372350?__tn__=K-R