ZAZOR PROTIV SPOZNAJA O OTUĐENJU OD RODITELJA: SKEPSA I PORICANJE PSIHOLOŠKOG ZLOSTAVLJANJA

Ovo je tekst povodom Dana svijesti o otuđenju od roditelja – 25. travnja.

Sin je u pismu majci napisao da ona spada u umobolnicu, da mu ona nije ništa, da nije ništa drugo doli pogreška, da je bolesna, sebična, da on s njom ni s njenom obitelji ne želi imati ništa, da se nada da će umrijeti strašnom, bolnom smrću. Drugim riječima, ovaj se dječak odrekao majke najagresivnijim jezikom zla i mržnje.

Očev je odvjetnik pokušao minimizirati otuđenje tvrdeći da dječak samo svojeg oca voli puno više nego što voli majku.

Odvjetnici iskrivljuju činjenice da bi se gorljivo borili za pozicije svojih klijenata. To i očekujemo.

No, kakvu izliku imaju ostali koji poriču činjenicu da dijete može iracionalno odbaciti dobrog roditelja kojeg je prije voljelo? I koji poriču činjenicu da se djetetovo iracionalno odbacivanje jednog roditelja može povezati s neumornom manipulacijom drugog roditelja s ciljem odvajanja djeteta od roditelja?

Kako itko tko radi u sustavu obiteljskog prava može poricati činjenicu – koju gotovo jednoglasno potvrđuju stručnjaci mentalnog zdravlja i pravosuđa – da jedan roditelj može utjecati na dijete tako da se ono okrene protiv drugog roditelja?

Poticanje djeteta da uđe u savez s jednim roditeljem protiv drugog, i podučavanje djeteta da mrzi drugog roditelja bez pravog razloga, jest okrutno. Kad bi nastavnici to radili sa svojim učenicima, kad bi ocrnjivali djetetove roditelja i sustavno potkopavali djetetovu ljubav i poštovanje za roditelja, takvi bi nastavnici ostali bez posla.

"Krađa duše" je izraz kojim sam u knjizi OTROV RAZVODA opisao ovaj proces – regrutiranje djece kao agenata u uskrati iste te djece i narušavanje djetetova povjerenja u drugog roditelja.

Vodeći stručnjaci o pitanjima razvoda usugrasili su se. Dr Joan Kelly i Dr. Janet Johnston to su jasno napisali: "Bez obzira na to jesu li takvi roditelji svjesni o negativnom utjecaju na dijete, takva ponašanja roditelja kojem se dijete priklonilo (ili onih koji ih podržavaju) jesu emocionalno zlostavljanje djeteta."

Društvo ima različita ponašanja u prepoznavanju i zaštiti djece od zlostavljanja. Poricanje i minimizacija smanjuju svijest i prepoznavanje problema. Takvo je bilo i ponašanje u vezi s fizičkim zlostavljanjem, sa seksualnim i psihološkim zlostavljanjem. Zato nas ne treba čuditi da subkultura roditelja i stručnjaka poriče da se djecu može izmanipulirati tako da bez pravog razloga odbace roditelja – kao ni da idu tako daleko da tvrde da će se većina djece okrenuti protiv roditelja koji ih zlostavlja na bilo koji način.

Kako poricatelji racionaliziraju svoju razvidnu sljepoću? Ovo je pet strategija kojima se služe:

1. Skreću pozornost sa činjenice postojanja otrova razvoda i njegovoga destruktivnog utjecaja, na način da debatiraju o tome je li otuđenje od roditelja zaista sindrom. Tvrdnju potkrepljuju time da službeni priručnik za psihijatrijske dijagnoze (DSM-5) ne uključuje 'otuđenje od roditelja' pa time taj problem ne postoji. U DSM-5 priručniku također nećete naći ni 'sindrom neodgovorne vožnje'. Međutim bi bilo mudro izbjegavati vožnju automobilom kojim upravlja vozač s takvim problemom. Djeci treba zaštita od neodgovornog, otrovnog roditeljstva, bez obzira kako nazivamo ponašanje roditelja. Štoviše, DSM-5 spominje iracionalno otuđenje od roditelja. Taj dijagnostički priručnik navodi "neopravdani osjećaji otuđenja" kao primjer dijagnoze: Problemi odnosa roditelj-dijete.

Roditelju koji izgubi dijete, ili djetetu koje izgubi roditelja, malo je važno označavamo li taj gubitak kao sindrom, poremećaj, stanje ili problem. Ono što jest važno je pati li dijete i pridonosi li ponašanje roditelja toj djetetovoj patnji.

2. Tvrde da je to samo špekulacija, hipoteza, ili teorija da se djeca mogu otuđiti od jednog roditelja kad su izložena negativnom utjecaju drugog roditelja. Kao što sam objasnio u svojem radu "Bringing Sense to Parental Alienation" nema ničeka teorijskog ni spekulativnog u vezi s postojanjem iracionalno otuđene djece. Tu djecu može uočiti svatko tko je voljan gledati.

3. Pripisivanje neutemeljenih i izmišljenih tvrdnji literaturi o otuđenju od roditelja, i onda pobijanje tih izmišljenih tvrdnji – taktika koja je poznata kao "napad na slamnatog"[i] Npr., nedavno objavljena studija tvrdi da "hipoteza o otuđenju" (vidi strategiju poricanja #2) ustraje na tome da je ocrnjivanje roditelja pred djetetom jednostrano a ne uzajamno, i da sva djeca izložena ocrnjivanju roditelja postaju otuđenja od roditelja kojeg se ocrnjuje. Kad je u toj studiji utvrđeno da je skupina studenata koledža koja je pristala sudjelovati u studiji izvijestila da su oba roditelja ocrnjivala jedan drugoga, a djeca nisu odbacila ni jednog roditelja, autori studije su zaključili da "hipoteza o otuđenju" nije dokazana i da ocrnjivanje roditelja nije uzrok djetetova odbacivanja ocrnjivanog roditelja.

Problem s ovim smjerom promišljanja je taj da ni jedan stručnjak nije tvrdio da ocrnjivanje roditelja nužno dovodi do djetetova odbacivanja ocrnjivanog roditelja. Naravno da mnoga djeca čiji roditelji jedan o drugome govore ružno održavaju odnose s oba roditelja. Odbacivanje roditelja je ekstremna, a ne uobičajena posljedica ocrnjivanja. Nadalje, svatko tko je radio s iracionalno otuđenom djecom zna da ta djeca nerado priznaju da je roditelj s kojim su u savezu nanio neko zlo drugom roditelju – zapravo ta djeca nerado priznaju da postoji išta negativno u roditelja kojem su se priklonila.

Znanstvenici koji zaista žele doznati o silama koje djecu dovode do toga da iracionalno odbace roditelja počet će promatranjem otuđene djece. Promatranje djece koja nisu otuđena pokazat će očitu činjenicu da djeca izvještavaju da njihovi roditelji povremeno govore ružno jedan o drugome, bez otuđivanja od bilo kojeg od roditelja.

Ova vrsta "stručnosti" stavlja znanost na loš glas zato što studija zagovara i potvrđuje predrasude protiv postojanja otuđenja od roditelja.

4. Ignoriranje studija koje ne podržavaju njihove omiljene teorije. Npr., promovirajući skepticizam o tome da jedan roditelj može izmanipulirati dijete da zamrzi drugog roditelja, autori gore navedene studije propustili su citirati najveću studiju koju je objavila American Bar Association[ii], koja je eksplicitno pripisala probleme djece ispranoga mozga djece onomu što jedan roditelj čini protiv drugoga. Također su propustili citirati opsežne znanstvene dokaze o različitim mehanizmima kojima se može utjecati na stavove djece, i kojima se mogu širiti negativni stereotipi o drugom roditelju.

Osjećaji i ponašanje djece prema svakom od roditelja pod utjecajem su načina na koji roditelji tretiraju jedan drugog.

Postoji li razumna osoba koja za ozbiljno misli da su djeca imuna na utjecaj roditelja?

Ako postoji, neka to objasni svim dječjim psiholozima i stručnjacima koji proučavaju i pišu o tome kako odgojiti pametnije, zdravije, sretnije i pristojnije dijete.

Ironično je to da je jedan od autora koji se u svojoj studiji koristio 'slamnatim'. u prethodnom radu napadao stručnjake koji selektivno citiraju istraživanja koja potvrđuju njihove predrasude, taktiku koju je nazvao 'branje trešanja' ili 'favoriziranje'.

Tu spada i širenje ili prihvaćanje, bez istraživanja ili kritičke analize, dramatičnih i pretjeranih tvrdnji da su vještak, terapeut, zastupnik djeteta i sudac krivo shvatili djetetovo opravdano odbacivanje roditelja kao neopravdano otuđenje, ili da je sustav obiteljskih sudova zlostavljao dijete time da ga je izdvojio iz toksičnog okruženja otuđenja. Takve se tvrdnje ponavljaju bez razmatranja dokaza koje je sud razmotrio pri donošenju odluke.

Još puno moramo učiti o korijenima otuđenja od roditelja i o tome zašto se neka djeca potpuno predaju kampanji mržnje prema jednom roditelju, dok druga odoljevaju. I zašto se neka djeca još više zbližavaju s roditeljem koji je cilj ocrnjivanja, a odbacuju roditelja koji sipa otrov razvoda, pojava koja se naziva 'povratnom' u videu WELCOME BACK, PLUTO: UNDERSTANDING, PREVENTING, AND OVERCOMING PARENTAL ALIENATION.

Postojanje roditelja koji učinkovito podučavaju svoju djecu da mrze drugog roditelja, i djece koja tu poduku upijaju, nije upitno.

Točno dva tjedna prije Dana svijesti o otuđenju od roditelja 2017., Sudac vrhovnog suda u Velikoj Britaniji, Russell, objavila je svoju presudu u slučaju obiteljskog spora u Liverpoolu. Napisala je, "Manipuliranjem svoje djece (majka) je postigla ono što je oduvijek željela i prekinula je kontakt djece s ocem. To je učinila ili zato što ne može drugačije, ili zato što je svjesno odlučila izbaciti oca djece iz njihova života. Ovoj je djeci, kao rezultat manipulativnih radnji njihove majke, nanesena značajna emocionalna šteta."

Misle li poricatelji i skeptici da je Sudac Russell bila u stanju deluzije?

Kao što je novinarka Kathleen Parker primijetila, "Svatko tko je dovoljno star da može piti kavu zna da ogorčeni roditelji koji se razvode mogu manipulirati djecom i da to i čine. Ne samo žene, već također i muškarci."

Možda se ne želimo suočiti s činjenicom da su djeca za neke roditelje lovina – fizički, seksualno ili emocionalno. Ti roditelji često svoju djecu pomno pripremaju za štetne radnje kojih su upravo ta djeca žrtve. Bez obzira jesu li djeca žrtve seksualnog ili psihološkog zlostavljanja, ne smijemo na to ostati slijepi.

Činjenica da su neka djeca u stanju odolijevati ne potire činjenicu da zlostavljanje postoji. Stručnjaci koji pothranjuju poricanje i skepticizam idu na ruku onima koji ne žele da vidimo što se događa.

Time što poricatelji i skeptici pridonose usporavanju zaštite psihološki zlostavljane djece od nastojanja da ih se otuđi od jednog roditelja, još uvijek, 13 godina nakon što je uveden, trebamo Dan svijesti o otuđenju od roditelja da bi se rasvijetlila patnja djece i roditelja uhvaćenih u taj vrtlog, i da nas podsjeti da nas čeka još puno posla.

#PAADay #ParentalAlienation

______________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.facebook.com/richardawarshak/posts/1386507351494012

---

[i] 'Slamnati' predstavlja izvrnutu tezu, ili izvrnutu izjavu druge strane koju zatim onaj koji se služi 'slamnatim' napada i pobija. Primjenjuje se i kao vrsta ad hominem napada, na način da se žrtvu (osobu) napada mijenjanjem njezinih izjava vađenjem iz konteksta ili iskrivljavanjem njezinih stavova, koje se zatim izobličene ističe i takve pobija kako bi se nanijela šteta osobi koja je iznijela izvornu izjavu. Time se nekoj osobi ili skupini dojeljuju nepostojeće i imaginarne osobine sa svrhom omalovažavanja, iako ništa ne pokazuje da ta osoba ili skupina doista posjeduju te osobine. 

[ii] Američka odvjetnička komora