Jeste li vi krivi za otuđenje svojeg djeteta? - 3

© 2017 by Richard A. Warshak, Ph.D.

Nastavak serije pitanja koja treba postaviti u vezi s odgovornošću odbačenog roditelja za otuđenje djeteta od toga roditelja

3. Je li roditelj kojem se dijete priklonilo sudjelovao u fokusiranju djetetove pažnje na propuste i pogreške odbačenog roditelja preuveličavanjem značenja tih pogrešaka, ili podržavajući bezosjećajne stavove djeteta prema tome roditelju?

Jedan od apsurdnijih argumenata ljudi koji negiraju stvarnost otuđenja od roditelja jest tvrdnja da su djetetovi stavovi o roditeljima imuni na manipulaciju. Ljudi koji potežu ovaj argument vjeruju da su strahovi i mržnja otuđenog djeteta uvijek objektivan i racionalni odgovor upućen odbačenom roditelju, potpuno neovisan i neobojen bilo kakvim vanjskim utjecajima. Kao što ističem u "Otrovu razvoda," kad bi ovo bila istina, otuđena bi djeca bila jedina skupina ljudskih jedinki koja je imuna na vanjske utjecaje i pritiske. Kad bi djeca bila izvan utjecaja svojih roditelja, ne bi nam bile potrebne knjige o tome kako odgojiti bolju, uspješniju djecu.

Kad zanemarimo poricanje postojanja otuđenja od roditelja, vidimo važnost postavljanja pitanja o tome je li roditelj kojem se dijete priklonilo sudjelovao u stvaranju djetetove mržnje ili prijezira prema drugom roditelju. Ako je sve što dijete čuje o tome roditelju negativno (npr., mama je razbila obitelj, tata se brine samo o sebi), djetetu može biti teško zadržati pozitivnu sliku o roditelju kojeg se ocrnjuje. Nema savršenog roditelja. Roditelj može djetetu pomoći zadržati pozitivan stav prema drugom roditelju usprkos njegovih pogrešaka, ili može preuveličati značenje tih pogrešaka i podučiti dijete da one opravdavaju odbacivanje drugog roditelja.

Nastojeći razumjeti korijene djetetova odbacivanja jednog roditelja, trebamo razmotriti je li dijete bilo izloženo serijama negativnih komentara o tome roditelja koje su mogle dovesti do iskrivljenog viđenja toga roditelja. Ako bi o političkim kandidatima dobivali samo negativne komentare (od njihovih protivnika), veća je vjerojatnost da bismo o tim kandidatima mislili loše, i da bismo previdjeli njihove dobre osobine. Isto se događa i ako djeca o drugom roditelju čuju samo kritike. Ako pak roditelj kojemu se dijete priklonilo nije sudjelovao u kampanji ocrnjivanja, trebamo razmotriti do koje je mjere djetetovo odbacivanje drugog roditelja nastalo temeljem njegova ponašanja.[i]

SAŽETAK: Pitanja koja treba postaviti kad se radi se o odgovornosti odbačenog roditelja za otuđenje djeteta.

1. Jesu li pretpostavljene pogreške roditelja izronile netom prije djetetova otuđenja, kao npr. u slučaju površinske ozljede glave, i jesu li agresivne osobine i ponašanja toga roditelja u prošlosti postojali paralelno s toplim odnosima roditelj-dijete?

2. Bi li slabosti odbačenog roditelja dovele do odbacivanja toga roditelja u normalnim okolnostima bez obzira na stavove i ponašanja roditelja kojem se dijete priklonilo?

3. Je li roditelj kojem se dijete priklonilo sudjelovao u fokusiranju djetetove pažnje na propuste i pogreške odbačenog roditelja preuveličavanjem značenja tih pogrešaka, ili podržavajući bezosjećajne stavove djeteta prema tome roditelju?

SLIJEDI: Pitanje 4: Postoji li vjerojatnost da bi djeca, imajući na umu ponašanje roditelja kojem su se priklonila, bila otuđena i u slučaju da nema pretpostavljenih pogrešaka odbačenog roditelja?

#parentalalienation

_____________________

poveznica na izvornik: https://www.facebook.com/richardawarshak/posts/1263904177087664

---

[i] Ovo je gotovo nemoguće utvrditi, zato što takvo što rijetko tko rado priznaje. No u rječniku djeteta čuju se cijele rečenice roditelja kojem se dijete priklonilo, a koje taj roditelj koristi kad kritizira drugog roditelja. Naravno, nakon nekog vremena, kad 'odradi posao do kraja' taj se roditelj potpuno sakrije iza djeteta i ponavlja djetetove otprije naučene rečenice.