Jeste li vi krivi za otuđenje svojeg djeteta? - 4

KAD JE PRITISAK DA ODBACI RODITELJA PREVIŠE JAK DA BI MU SE DIJETE MOGLO ODHRVATI

© 2017 by Richard A. Warshak, Ph.D.

Nastavak serije pitanja koja treba postaviti u vezi s odgovornošću odbačenog roditelja za otuđenje djeteta od toga roditelja

4. Postoji li vjerojatnost da bi djeca, imajući na umu ponašanje roditelja kojem su se priklonila, bila otuđena i slučaju da nema pretpostavljenih pogrešaka odbačenog roditelja?

U nekim je slučajevima pritisak na djecu da odbace jednog roditelja tako jak, a okolnosti tomu tako pogoduju, da bismo trebali očekivati da većina djece podlegne pritisku. Npr, neki roditelji svojoj djeci poručuju da neće tolerati nikakav interes djeteta za provođenjem vremena s drugim roditeljem. Slušao sam snimke majke koja govori kćeri da se, ako želi provoditi vrijeme sa svojim ocem od koga nema ništa dobroga, ne treba vraćati kući. Vidio sam i djecu koju su tate napustili nakon što su ona popravila odnos sa svojom majkom.

Neki roditeljid zastrašuju djecu da bi ona odbacila drugog roditelja. Neki se razbjesne i napadaju djecu ako se ona opiru stavu da je drugi roditelj nevrijedan njihove ljubavi i poštovanja. A neki su roditelji u tolikoj depresiji radi razdvajanja od djece, da djeca imaju osjećaj da moraju pokazivati svoju lojalnost na način da izbjegavaju drugog roditelja. Ta djeca preuzimaju odgovornost za sreću jednog roditelja na način da uđu u savez s tim roditeljem, a protiv drugog roditelja te zahtijevaju da budu u samostalnoj skrbi roditelja kojem su se priklonila.

Kad odbačeni roditelj ne pristaje odustati od redovitog kontakta (uključujući i noćenja) s djetetom, roditelj kojem se dijete priklonilo i dijete izmišljaju razloge za odbacivanje i ukazuju na navodno ponašanje ili crte ličnosti koje odbačenog roditelja čine nepodobnim za odnos s djetetom. No, objektivnom je promatraču jasno da je dijete vrlo osjetljivo na manipulacije roditelja kojem se priklonilo i da nastoji racionalizirati situaciju ukazujući na pogreške odbačenog roditelja.

Ako se roditelj s kojim je dijete u savezu ponaša na način na koji bi većina djece postala otuđena čak i od najboljih roditelja, pogrešno je pretpostavljati da oboje roditelja podjednako pridonosi otuđenju djeteta od jednog roditelja.

SAŽETAK: Pitanja koja treba postaviti kad se radi se o odgovornosti odbačenog roditelja za otuđenje djeteta.

1. Jesu li pretpostavljene pogreške roditelja izronile netom prije djetetova otuđenja, kao npr. u slučaju površinske ozljede glave, i jesu li agresivne osobine i ponašanja toga roditelja u prošlosti postojali paralelno s toplim odnosima roditelj-dijete?

2. Bi li slabosti odbačenog roditelja dovele do odbacivanja toga roditelja u normalnim okolnostima bez obzira na stavove i ponašanja roditelja kojem se dijete priklonilo?

3. Je li roditelj kojem se dijete priklonilo sudjelovao u fokusiranju djetetove pažnje na propuste i pogreške odbačenog roditelja preuveličavanjem značenja tih pogrešaka, ili podržavajući bezosjećajne stavove djeteta prema tome roditelju?

4. Postoji li vjerojatnost da bi djeca, imajući na umu ponašanje roditelja kojem su se priklonila, bila otuđena i da nema pretpostavljenih pogrešaka odbačenog roditelja?

SLIJEDI: Pitanje 5: Održava li odbačeni roditelj normalne odnose s braćom i sestrama otuđenog djeteta usprkos značajki svoje ličnosti i ponašanja koji su navodni uzrok otuđenja djeteta?

#parentalalienation

____________________

poveznica na izvornik: https://www.facebook.com/richardawarshak/videos/1294230864054995/