Jeste li vi krivi za otuđenje svojeg djeteta? - 7

JESU LI PRITUŽBE VAŠEG DJETETA AUTENTIČNE, ILI SU IZLIKA ZA IZBJEGAVANJE ODNOSA?

© 2017 by Richard A. Warshak, Ph.D.

Nastavak serije pitanja koja treba postaviti u vezi s odgovornošću odbačenog roditelja za otuđenje djeteta od toga roditelja

Posljednja su tri pitanja u ovoj seriji usko povezana.

7. Izgleda li dijete motivirano popraviti odnos, tj. želi li se konstruktivno uključiti u terapiju ili se čini zadovoljnim zbog gubitka roditelja?

8. Pokazuje li dijete autentični interes za promjene ponašanja odbačenog roditelja, kao npr. u slučaju djeteta koje je željelo da ga otac gleda dok igra nogomet umjesto što se bavi svojim mobitelom, ili dijete poručuje da nema te promjene koja bi bila dovoljna za popravljanje odnosa?

9. Vraća li se dijete odnosu ljubavi kad odbačeni roditelj popravi svoje ponašanje na koje se dijete žalilo, ili se intenzitet otuđenja ne mijenja usprkos poboljšanju ponašanja roditelja?

U većini obitelji, kad je ponašanje roditelja uzrok prekida osjećaja zadovoljstva djeteta s tim roditeljem, dijete obično čezne za tim da se šteta popravi i da se vrati odnosu ljubavi i sigurnosti. Prirodno, to se ne događa uvijek, a puno toga ovisi o vrsti i učestalosti neugodnog ponašanja roditelja. No, tamo gdje postoji povijest dobrog odnosa, očekujemo da će djeca koju uznemiri ponašanje roditelja željno prihvatiti povratak normalnog odnosa.

U slučajevima iracionalnog otuđenja djeteta koje napuhava pritužbe na ponašanje roditelja da bi racionaliziralo svoje odbacivanje toga roditelja, imamo djecu koja ne pokazuju autentični interes za rješavanje problema odnosa. Umjesto toga ova djeca jasno poručuju da ništa neće promijeniti njihove osjećaje. Ona su donijela svoje odluke da roditelj koji je o njima skrbio čitav njihov život, koji je teško radio da bi zadovoljio njihove potrebe i želje, i s kojim su doživjela mnoge ugodne trenutke, više nema i nikad neće povratiti nikakvu vrijednost za njih.

Kad se toj djeci ponude prilike za rješavanje sukoba roditelj – dijete, ona te prilike koriste samo za bljuvanje otrova, ponavljanje litanija pritužbi i potvrde svoje želje da se potpuno odreknu toga roditelja. Kad roditelj promijeni svoje ponašanje u smjeru koji dijete traži, ono ostaje hladno. Kao u whack-a-mole arcade igri, nove pritužbe iskaču samo da bi se opravdalo odbacivanje roditelja, ili dijete izjavljuje da se roditelj nije dovoljno promijenio, ili da je prekasno da se nešto promijeni.

Iracionalno otuđena djeca odlučna su u tome da odbačenog roditelja vide u negativnom svjetlu i ne pokazuju žaljenje zbog gubitka roditelja. Otuđena djeca to nerijetko i kažu, ponekad koristeći zapanjujuće okrutne izraze. Neka djeca žele smrt tome roditelju. Neka prijete ubojstvom toga roditelja.

Djeca u koje je averzija prema roditelju autentično povezana s ponašanjem toga roditelja objeručke prihvaćaju pozitivne promjene. Ako su se zaista osjećala zanemareno ili nevoljeno, ona uživaju u pažnji i brizi roditelja. Ako su bila u strahu od roditeljeve grubosti, ona pokazuju olakšanje zato što je roditelj usvojio upravljanje vještinama pozitivnog ponašanja.

U radu dostupnom na poveznici pri dnu ovoga teksta[i], raspravljam o nesretnim posljedicama u slučajevima kad vještaci i terapeuti propuste adekvatno razmotriti navedenih devet pitanja.

SAŽETAK: Devet pitanja koja treba postaviti kad se radi se o odgovornosti odbačenog roditelja za otuđenje djeteta.

1. Jesu li pretpostavljene pogreške roditelja izronile netom prije djetetova otuđenja, kao npr. u slučaju površinske ozljede glave, i jesu li agresivne osobine i ponašanja toga roditelja u prošlosti postojali paralelno s toplim odnosima roditelj-dijete?

2. Bi li slabosti odbačenog roditelja dovele do odbacivanja toga roditelja u normalnim okolnostima bez obzira na stavove i ponašanja roditelja kojem se dijete priklonilo?

3. Je li roditelj kojem se dijete priklonilo sudjelovao u fokusiranju djetetove pažnje na propuste i pogreške odbačenog roditelja preuveličavanjem značenja tih pogrešaka, ili podržavajući bezosjećajne stavove djeteta prema tome roditelju?

4. Postoji li vjerojatnost da bi djeca, imajući na umu ponašanje roditelja kojem su se priklonila, bila otuđena i da nema pretpostavljenih pogrešaka odbačenog roditelja?

5. Održava li odbačeni roditelj normalne odnose s braćom i sestrama otuđenog djeteta usprkos značajki svoje ličnosti i ponašanja koji su navodni uzrok otuđenja djeteta?

6. Je li neugodno ponašanje (poput nekontroliranih verbalnih ispada) odbačenog roditelja, neprilagođena reakcija na odbacivanje djeteta. ili je ono vjerojatan uzrok djetetova odbacivanja toga roditelja?

7: Izgleda li dijete motivirano popraviti odnos, tj. želi li se konstruktivno uključiti u terapiju ili se čini zadovoljnim zbog gubitka roditelja?

8. Pokazuje li dijete autentični interes za promjene ponašanja odbačenog roditelja, kao npr. u slučaju djeteta koje je željelo da ga otac gleda dok igra nogomet umjesto što se bavi svojim mobitelom, ili dijete poručuje da nema te promjene koja bi bila dovoljna za popravljanje odnosa?

9. Vraća li se dijete odnosu ljubavi kad odbačeni roditelj popravi svoje ponašanje na koje se dijete žalilo, ili se intenzitet otuđenja ne mijenja usprkos poboljšanju ponašanja roditelja?

________________________

poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.facebook.com/richardawarshak/posts/1369052089906205

---

[i] http://www.warshak.com/e-libe/downloads/ten-parental-alienation-fallacies-that-compromise-decisions-in-court-and-in-therapy-cr66-e-3/