Jeste li vi krivi za otuđenje svojeg djeteta? - 5

AKO SAM TOLIKO LOŠ/A, ZAŠTO ME MOJE DRUGO DIJETE VOLI?

© 2017 by Richard A. Warshak, Ph.D.

Nastavak serije pitanja koja treba postaviti u vezi s odgovornošću odbačenog roditelja za otuđenje djeteta od toga roditelja

5: Održava li odbačeni roditelj normalne odnose s braćom i sestrama otuđenog djeteta usprkos značajki svoje ličnosti i ponašanja koji su navodni uzrok otuđenja djeteta?

Ako je osobnost ili ponašanje odbačenog roditelja odgovorno za djetetovo ponašanje, očekivali biste da bi takav roditelj odbio svu djecu o kojoj skrbi. Ako jedno ili više braće i sestara ili pokćerki/posinaka ima normalan odnos s odbačenim roditeljem, vjerojatno odbacivanje toga roditelja nije opravdano i posljedica je drugih uzroka. U takvim slučajevima bi otuđenje bilo pogrešno pripisivati pogreškama odbačenog roditelja.

Obrnuto ne stoji. Činjenica da sva braća i sestre odbacuju roditelja ne znači da roditelj zaslužuje biti odbačen. Često, no ne i uvijek, braća i sestre su pod istim toksičnim utjecajem koji ih okreće protiv roditelja, dok oni još međusobno pojačavaju negativne stavove i ponašanja.

U nekim se obiteljima dijete koje se odbija pridružiti roditelju i braći/sestrama u ocrnjivanju drugog roditelja suočava s velikim pritiskom i zlostavljanjem. Tom se djetetu nameće osjećaj da je nedostojno zato što ne odbacuje drugog roditelja. Smatra ga se izdajnikom, budalom koju je obmanuo drugi roditelj za kojega se očekuje da ga dijete treba odbaciti. U nekim slučajevima dijete podlegne pritisku i pritom se osjeća strahovito krivo zato što nije bilo lojalno roditelju kojeg je odbacilo. U drugim se slučajevima dijete dobro drži, osjeća se kao crna ovca u obitelji, i u konačnici moguće zatraži živjeti s roditeljem kojeg njegova braća i sestre odbacuju.

Činjenica da neka djeca uživaju u pozitivnom odnosu s roditeljem kojega braća i sestre odbacuju ne znači nužno da su reakcije braće i sestara iracionalne. Moguće je da se roditelj prema braći i sestrama ponaša toliko različito, da ga jedno dijete doživljava normalnim i pozitivnim, dok ga drugo doživljava abnormalnim i izrazito negativnim. Tomu može biti više uzroka.

Npr., neki roditelji imaju svoje favorite i ne uspijevaju pred djecom prikriti svoje sklonosti. Dijete je doživjelo da ga majka tretira isključivo neprijateljski i da ga je sklona kažnjavati, dok brata obilno hvali i svijetu ga predstavlja kao bolje dijete. To je dijete radije provodilo vrijeme u domu oca gdje se braću i sestre ravnopravno tretiralo.

U nekim slučajevima djeca osjećaju da je roditeljima teško zadovoljavati njihove posebne potrebe. Djevojčica s cerebralnom paralizom tražila je da se odseli od oca koji nije skrivao prijezir prema njezinom invaliditetu. Taj je otac ostalu braću i sestre tretirao normalno te nije bilo razloga da ga oni odbace. Ipak, kako je okrutnost oca prema njihovoj sestri postajala sve očitija, i oni su razvili negativan stav prema ocu.

Ovi primjeri djece čije je odbacivanje roditelja opravdano ponašanjem toga roditelja, ali čija su braća i sestre u stanju održati bolje odnose s tim istim roditeljem, pokazuju da je važno ne brzati sa zaključcima o korijenima otuđenja djeteta od roditelja.

Postojanje braće i sestara ili pokćerki i posinaka koji uživaju zdrav odnos s roditeljem kojega drugo dijete odbacuje MOŽE ukazivati na to da djetetovo otuđenje nije opravdano ličnošću ili ponašanjem toga roditelja. Diskrepanca između stavova djece mora se temeljem povijesti odnosa roditelj – dijete istražiti i razumjeti prije donošenja zaključaka o tome je li djetetovo odbacivanje roditelja opravdano ili nije opravdano. Takva diskrepanca nije apsolutni pokazatelj da odbačeni roditelj nije odogovoran za sukob roditelj – dijete. Ali ona svakako znači da vještak, terapeut ili sud trebaju nastojati razumjeti zašto neka djeca vole i osjećaju se ugodno sa istim onim roditeljem kojeg druga djeca u obitelji smatraju nevrijednim i izbjegavaju ga.

Na koncu, ako je roditelj tako loš, zašto ga ostala djeca ne odbacuju. Moguće da ponašanje ili osobnost odbačenog roditelja nisu razlog za otuđenje djeteta.

SAŽETAK: Pitanja koja treba postaviti kad se radi se o odgovornosti odbačenog roditelja za otuđenje djeteta.

1. Jesu li pretpostavljene pogreške roditelja izronile netom prije djetetova otuđenja, kao npr. u slučaju površinske ozljede glave, i jesu li agresivne osobine i ponašanja toga roditelja u prošlosti postojali paralelno s toplim odnosima roditelj-dijete?

2. Bi li slabosti odbačenog roditelja dovele do odbacivanja toga roditelja u normalnim okolnostima bez obzira na stavove i ponašanja roditelja kojem se dijete priklonilo?

3. Je li roditelj kojem se dijete priklonilo sudjelovao u fokusiranju djetetove pažnje na propuste i pogreške odbačenog roditelja preuveličavanjem značenja tih pogrešaka, ili podržavajući bezosjećajne stavove djeteta prema tome roditelju?

4. Postoji li vjerojatnost da bi djeca, imajući na umu ponašanje roditelja kojem su se priklonila, bila otuđena i da nema pretpostavljenih pogrešaka odbačenog roditelja?

5: Održava li odbačeni roditelj normalne odnose s braćom i sestrama otuđenog djeteta usprkos značajki svoje ličnosti i ponašanja koji su navodni uzrok otuđenja djeteta?

SLIJEDI: Pitanje 6: Je li neugodno ponašanje (poput nekontroliranih verbalnih ispada) odbačenog roditelja, neprilagođena reakcija na odbacivanje djeteta. ili je ono vjerojatan uzrok djetetova odbacivanja toga roditelja?

#parentalalienation

__________________

poveznica na izvornik: https://www.facebook.com/richardawarshak/posts/1306782489466499